GESTACIJSKI DIJABETES = ZAJEB

Moje iskustvo (Možda se prepoznaš u mojem iskustvu, možda ne. Možda naučiš nešto, a možda i ne. Možda ti bude zanimljivo štivo, a možda ne.)

Napomena prije nego kreneš u duboku analizu teksta; nisam nutricionista, a ni doktor. Tekst je čisto moja želja za podijeliti iskustvo s vama, budućim mamama, koje ćete se boriti s gestacijskim dijabetesom.

Što žene žele najviše na svijetu? Jesti sve moguće, a pri tome se ne debljati. Nema cure, žene, majke, tetke ili bake koja nije pokušala s nekom od dijeta, izbacivala slatko, a lagala samu sebe u 3 ujutro da je samo sada uzela ‘malo’ čokolade da se zadovolji, od sutra ponovno neće itd.

Onda se ženama dogodi ono blaženo stanje u kojem ‘kao’ mogu jesti štogod žele, koliko god žele i kad god žele; iliti trudnoća. Svjesna si da od sada jedeš za dvoje pa zašto ne bi umjesto jednog sladoleda pojela dva, zašto ne bi pojela duplo veću porciju čokolina, zašto stati na burgeru i krumpirićima kad je upravo izašao novi meni u McDonaldsu i novi okus McFlurryija? I sve to bez grižnje savjesti jer, pobogu, pa jedeš za dvoje! A kile? Sad su nebitne jer, ponavljam, jedeš za dvoje i to se ne računa. Nakon poroda ćeš se pozabaviti (čitaj: plakati) time i sigurno ćeš uspjeti (uz još puno plakanja) odoljeti svim pošastima kojima se sada u trudnoći častiš.

Malo je tih sretnica koje uspjevaju proći kroz trudnoću kao kroz najzabavniji lunapark gdje nakon poroda se ubrzo vrate na početnu kilažu, ili još bolje, budu mršavije nego kada su ostale trudne.

Nas ostale, ili da se odmah prebacim na sebe, dočeka zajeb.

Moj zajeb je došao nakon OGTT testa. Za vas koji još ne znate što je to, OGTT je test opterećenja šećerom kojim se određuje vrijednost šećera u krvi natašte, 60 i 120 minuta nakon uzimanja šećernog napitka, a šećerni napitak je 75 g šećera otopljenog u 250 ml vode.

Vrijeme

Razina glukoze u krvi

0 min

5,1 – 6,9 mmol/L (moj nalaz 5,0)

60 min

≥ 10,0 mmol/L (moj nalaz 10,2)

120 min

≥ 8,5 mmol/L (moj nalaz 6,8)

Lajik poput mene bi rekao pa ovo je super, šta malo van granica, ali kad doktori uopće reagiraju na tako šta? Zajeb ponovno. I tako kreću moje muke po šećeru od 27. pa sve do 36. tjedna trudnoće.

Legica mi je rekla da sam se sama zeznula što sam dan, točnije noć, prije OGTT testiranja začinilo sa malo više francuske salate i mađarice (testiranje mi je bilo doslovno dan nakon uskrsnog ponedjeljka) pa je nalaz malo povišen, dok mi je doktorica na Vuk Vrhovcu rekla da to nema nikakve veze s time što sam jela dan ranije već da moje tijelo ne reagira dobro pod šećernim opterećenjem što se pokazalo na nalazima. Ajd sad ti znaj tko je u pravu.

Ono što znaš je da slijedi još nekoliko kontrola, pikanja prstiju, čekanja u redu, pridržavanja prehrane, i misliš si u sebi, pa jel si morala (kozo!) pojest dodatno francuske i mađarice?

Prvi odlazak na Vuk Vrhovac (od sad na dalje u tekstu VV) totalno zbunjujuć. 150 tisuća ljudi, pola od toga trudnice, ne kužiš gdje šta trebaš i zašto trebaš, uzimaš broj s redomata i držiš fige da ti ne dođe muka koliko je zagušljivo. Srećom, tete na šalteru te brzo skontaju i pozovu ‘Trudnica!’, a ti kao tele gledaš na koga ona sad viče pa shvatiš da se tebi obraća jer eto trudna si i imaš pravo doći prije reda.

Teta te upiše pa te pošalje ispred sobe 301 i ponovno čekaš da te prozovu. Kad dolaziš prvi put, moraš na kratko predavanje o pravilnoj prehrani, objašnjavanje gestacijskog dijabetesa te kako se pravilno pikati (vaditi krv) doma. I misliš si pa ja to sve znam i od prije (pa zašto si pobogu onda posegnula extra za francuskom i mađaricom?), a pikanje, pff, da budem kulturna, pussy smoke.

Zajeb.

Ne znaš sve o pravilnoj prehrani, štoviše, znaš jako malo, a pikanje ti postaje prava noćna mora. Jedino palčeve nisam pikala i gnječila da bih dobila minimum krvi koji je potreban za pravilnu pretragu. Napatila sam se taj prvi put s pikanjem, svjesna sam da mi dva pikanja nisu ni blizu minimuma, iako sam sve radila školski kako su nam i objasnili, i da mi ne gine doći natašte sutra ujutro da i oni uzmu jednu mjeru (moraš imati barem 3 valjane epruvetice da bi ti napravili GUK (glukoza u krvi) profil).

Natašte, moja najveća slabost. To ne želim ni najgorem neprijatelju, biti natašte. Ali skontam se nekako, muž bio sa mnom kao moralna podrška (odnosno ako se srušim da me odmah podigne), čekaš i čekaš, sjediš (srećom, dosta je stolaca osigurano za trudnice, osim ako nisu zauzeli dečki kojima vrlo vjerojatno natašte teško pada kao i tebi), još malo čekaš, osjetiš da zadnji atomi snage i volje iz tebe isparavaju i onda te napokon prozovu, piknu te u prst, uzmu kapljicu krvi i zapišu rezultat dok ti drugom rukom ne znaš jel bi prije pojela bananu ili popila vodu samo da smiriš gladno-žedne demone.

Sutradan dolaziš po nalaze, i oni uredni, dapače, odlični! Vau, uspjela si, u tebi nema veće sreće, a pred očima ti sva hrana i piće koju ponovno možeš slasno papati kad god želiš i koliko god želiš..

Zajeb.

Da, nalazi su super, ali i dalje se moraš/trebaš pridržavati prehrane i ponoviti pikanje za 4 tjedna. Da se ne lažemo, nakon što sam pokupila nalaze, otišla sam se počastiti cedevitom, losos salatom bogatom dresingom i cheesecake-om (moja druga slabost). Iskreno, dala sam si oduška jer mi se sve to i jelo i pilo, a ja sam tjedan dana strikno pazila na prehranu; a i pobogu nalazi su super, ne će me pokopati ovo jedno krivo skretanje.

Naravno da ne će ako se znaš i možeš kontrolirati i vratiti na pravilnu prehranu. E tu sam si jako ponosna jer sam već sutradan bila na starom/pravilnom režimu. Ponovno da se ne lažemo, bilo je tu i tamo komada pizze, sladoled ili nešto ‘zabranjeno’, ali nije bilo pretjerivanja. Vodila sam se onime ako sam negdje na okupljanju ili slavlju, ne ću stvarati farsu oko toga što bih ja sad trebala ili ne trebala jesti, odnosno ako sam baš imala ‘smrtnu’ želju za sladoledom ili nečim slatkim, pojest ću, ne ću pretjerivati i to je to.

Nakon 4 tjedna došlo je vrijeme za novo pikanje i novu kontrolu, sa novim zajebima. Prehrana mi već postala dobra prijateljica, ali pikanje nikako na zelenu granu. Čak sam se osigurala i dodatnim pikalicama samo da imam dovoljno krvi za minimum u epruvetici. Napokon završila s agonijom, predala krv na VV, sutradan po nalaze bez vađenja natašte u bolnici jer se vodim time da imam sve 4 epruvetice sa dovoljno krvi. Dolazim po nalaze, kad ono zajeb, dvije epruvetice zgrušane i ne mogu ništa provjeriti, ajde vi to ponovite za tjedan dana.

Prošlo tjedan dana, ponovno pikanje, patnja, dodatne pikalice, izbušila prste kao švicarski sir, muž asistira, ali i sami smo ponovno svjesni da se krv zgrušala i da čak ovaj put vjerojatno ni jedna neće biti valjana (krv mi se zgrušala jer je moje ‘istiskivanje’ krvi trajalo duže od 5 minuta). Dolazim po nalaze, kad ista priča, dva su zgrušana. Ja već na rubu sa živcima, uvjeravam doktoricu kako mi je šećer dobar s obzirom da druga dva uzorka su dobra, zašto me sad opet pati da dolazim ponovno, a ja u 35. tjednu trudnoće, jadnica, pačenica. I onda dobiješ onaj kulturni šamar, ne morate vi ako ne ćete, ali to je za vaše i bebino dobro. Preokreneš očima u sebi, duboko uzdahneš, ponovno uzimaš sav pribor, muž već po tvom pogledu zna o čemu se radi i na putu doma kriviš sve i svakoga i njih što su picajzle (realno, da nisu picajzle opet bi ih krivila jer ne rade svoj posao kako bi trebali).

36. tjedan trudnoće, vani je 30 stupnjeva, a ja po toj žegi nosim ponosno zadnje epruvete jer sam ovaj put stvarno uvjerena da sam uspjela sve kako treba. I jesam. Nalazi su dobri, čak i bolji nego sam mislila s obzirom na moja skretanja s prehrane, slavljenja rođendana itd. Doktor sav simpa, objasnio šta i kako dalje, kada ponovno na kontrolu i poželio mi sreću. I tako ja sretna, izlazim iz VV, idem kući, planiram kako ću se počastiti ovime i onime, kako ću sada napokon uživati u zadnjim tjednima trudnoće i bez imalo grižnje savjesti jesti štogod poželim. I jesam, i u tom trenutku nitko sretniji od mene!

Zajeb. Najveći do sada.

Šećer mi je dobar, ali ja si nisam dobro. Euforija oko ‘zabranjene’ hrane i slatkog popustila je ubrzo, ili točnije, pola sata nakon pojedenog. Osjećala sam se bezveze, prazno, umorno, i što je najgore, gladno! Tek tada sam za prave uvidjela što je taj zločesti šećer i što nam u biti radi. Da, super sam se osjećala tijekom i kratko nakon pizze i sladoleda, ali nekako mi to više nije to. Nekako kao da sam bila ( a i jesam) na detoksikaciji od šećera i to sad stvarno osjetim. Ne želim se tako osjećati jer mi je u biti bilo jako dobro s tom pravilnom prehranom. Vjerojatno, ma 100%, ću i dalje pojest pizzu i sladoled i nešto od ‘zabranjenog’, ali u puno manjoj količini nego do sada.

Da sumiram, sve se može kad se hoće. Odnosno, ako te zahvatio gestacijski dijabetes, nemoj odustati i potrudi se. Stvarno je za tvoje i bebino dobro. Ako se pridržavaš prehrane koju ti daju, ne boj se, ne ćeš biti gladna. Imat ćeš krize i to je sasvim ok. Smiješ skrenuti s puta, ne će se ništa dogoditi (osim ako ti je šećer stvarno jako visok, onda najbolje slušati doktore!).

Ja sam se pribojavala gestacijskog dijabetesa, pojavio se, savladala sam ga, izašla još jača. Promjenile su mi se određene prehrambene navike, postala sam opsjednuta provjeravanjem deklaracija i količine ugljikohidrata/šećera, puno puta se neugodno šokirala količinom šećera u ‘zdravim’ proizvodima, i definitivno odlučila pridržavati se pravilne prehrane nakon poroda jer u protivnome,

Zajeb.



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *